 |
|
Putopisi -> Mađarska - listopad 2005 |
|
|
|
|
|
|
|
 U subotu 08. listopada 2005., istekom 90. minute maksimirske utakmice sa Švedskom i plasmanom Hrvatske na treću uzastopnu smotru najboljih nogometaša svijeta pomislih kako bi bilo lijepo podrškom uživo u Budimpešti iskazati poštovanje tim dečkima.
I kako je u nas Hrvata linija između sna i jave gotovo nevidljiva i neizmjerno tanka srijeda je bila dan kada je mala ali hrabra turopoljska ekspedicija spakirala rekvizite i krenula put Budimpešte. Naravno važno je spomenuti da je tome doprinijela i ponuda našeg ministra financija u obliku karata sa odličnim mjestima za utakmicu Mađarska – Hrvatska, koju nikako nismo mogli odbiti.
Robusni Volvo S80 „nabrijan“ konjima koji bi vjerojatno silno pogurali i mnogo više od tek 2 tone metala na 4 kotača zajamčio je iznenađujućih tri sata od centra najdražeg nam grada i prijestolnice Turopolja pa do najljepšeg grada svih Mađara i jednog od najljepših gradova srednje Europe – Budimpešte.
Već na graničnom prijelazu primijetismo da će Hrvatska imati izvanrednu podršku, ali i da će policija nama prijateljske zemlje imati velikih problema večeras. No tekma je još bila daleko, a vožnja uz nacionalno „more“ svih Mađara – Balaton nudila je svoje čari. Tek nekoliko ljepotica uz žitorodna mađarska polja i brzu cestu ka prijestolnici, podsjetilo nas je da je ovdje doslovno sve spremno za turizam i potpunu zabavu gosta, a i da je Mađarska u potpunosti ušla u EU.
Rano jesensko poslijepodne otkrilo nam je prekrasan restoran uz obalu, malog mjesta koje nosi nama potpuno beznačajno ime BÉLATELEP. I dok smo bezuspješno pokušavali nagovoriti hladnog konobara da nam preporuči jedan od 160 specijaliteta na ponudi, kolone automobila sa HR tablicama slijevale su se prema Pešti. Na kraju se ipak nakon neuvjerljivog konobara odlučismo za sigurnu teleću Bečku šniclu i naravno, slatku salatu – domaći specijalitet, koji smo ionako poznavali. Coca Cola u čaši sa slamkom podsjetila nas je na to da je i ovdje vrlo važno prodati, a ne prijaviti.
|
|
|
|
|
|
 Nakon kratke stanke i vrlo brzog zaključka da „klopa“ ni ovdje više nije jeftina, krenuli smo put sjevera. Što smo se više približavali Budimpešti, gužva na autocesti bivala je sve veća. Tek kad smo se približili do samog predgrađa po ne znam koji put shvatili smo veličinu 2-milijunskog grada, no već na samom ulasku u grad izrekli smo i pohvalu vlastitoj sposobnosti i današnjoj snazi Interneta koji nam je na nekoliko ispisanih papira ponudio preciznu rutu do olimpijskog NEP stadiona. Ulazak u grad oko 16,00 sati pokazao je sve prometne nedostatke poslijepodneva radnog dana, a prolazak kroz samo središte dodatno je otežao naše napore.
Vrlo precizna mapa ubrzo nas je dovela do velebnog zdanja najvećeg stadiona Mađarske, a manje grupice hrvatskih navijača bile su nam jamstvo da smo na pravom mjestu i da potražimo najbliži parking. Već samo približavanje stadionu potaknulo je veliko iznenađenje, jer prisjećajući se nedavnih navijačkih nemilih scena na Malti, nismo mogli sakriti zaprepaštenje da uz sami stadion nema niti jedne policijske patrole. Tek kad smo kroz pukotinu na ogradi ugledali da ni mreže nema na golovima oblio nas je hladan znoj i užurbano smo izvukli ulaznice, a pogled na njih nas je skamenio. Utakmica se odigravala na Szusza Ferenc Stadionu, a osim činjenice da smo na krivom mjestu zaprepastio nas je i podatak da na našoj mapi (za koju smo bili uvjereni da sadrži kompletan plan grada), ne postoji ni stadion gdje se utakmica igra, ni ulica u kojoj se nalazi.
Što sad? Pogled nam se zaustavi na zgradi unutar stadiona i na portira koji je sjedio na samom ulazu. Već pri prvom kontaktu sa postarijim gospodinom koji je zasigurno već počeo pripreme za feštu povodom skorog odlaska u mirovinu, shvatili smo sve nedostatke „nelatinskih“ korijena mađarskog jezika, jer čovjek je na naša pitanja, English? Deutch?, samo odmahnuo rukom i nastavio po svom. No volje nije nedostajalo, a njegova ponuda da pričekamo da stavi naočale pa ćemo sve riješiti iskreno nas je nasmijala. Shvativši ubrzo da nam neće pomoći, iz rukava je izvukao prijatelja, koji se skrivao negdje u širokim hodnicima zgrade, no njegova pomoć na francuskom i dalje nije imala uspjeha. Tek treća konverzacija sa mladom djevojkom koja je na vrlo kvalitetnom engleskom jeziku objasnila gdje i što moramo spustila nas je na zemlju. Prvo što smo shvatili je da mapa sa kojom raspolažemo predstavlja tek 2/3 plana Budimpešte, nakon toga naravno bila je i više nego logična informacija da je traženi stadion upravo u tom dijelu mape koji mi nemamo, treći udarac uslijedio je informacijom da je stadion na sasvim drugoj strani grada od naše trenutne pozicije, a onaj posljednji i najvažniji bilo je vrijeme koje je sada već vrlo brzo prolazilo.
Imali smo podatak o okvirnoj lokaciji, nazive ulica kojima moramo proći, volju, ali i svega 30 minuta dnevnog svjetla, a svjesni smo bili da će nam mrak dodatno otežati potragu. Sreća u nesreći bila je vrlo dobra cestovna povezanost Budimpešte u svim pravcima, pa smo bez potrebe povratka u centar grada okomito krenuli predgrađima Pešte prema novoj lokaciji. Vrlo brzo se pred nama pokazala ulica koja je trebala dovesti do stadiona, ali i novi problemi. Kratko zaustavljanje ispred poslovnice jedne od mnogih mađarskih banaka potvrdilo je izuzetnu ljubaznost Mađara i želju da pomognu ali i neupućenost muške populacije u lokaciju stadiona koji je ipak bio tu negdje. Nakon kratke konzultacije zaposlenika banke mobitelom sa prijateljima, pala je sugestija: ostavite auto ovdje i sjednite na autobus „twenty-six“, jer teško da ćete automobilom pogoditi stadion. Pomalo razočarani, no još uvjereniji u svoj naum krenuli smo dalje. Nestanak el. energije u čitavom kvartu, koji je uslijedio za vrijeme konzultacija u banci dodatno nam je otežao nastojanja, jer je isključivanjem semafora nastao prometni kolaps.
|
|
|
|
|
|
 Tradicionalna hrvatska snalažljivost i novinarsko lukavstvo i ovaj puta su urodili plodom. Jedan TAXI koji je izgleda čekao samo na nas i tek EUR 5,00 investiranih u vozača vodiča, doveo nas je pred sam ulaz na tribinu lijepog stadiona i omogućio parkiranje uz sami ulaz između prodavača suvenira.
Do utakmice smo imali još nešto više od sat vremena, a od svega planiranog propala nam je jedino poslijepodnevna kava negdje uz obalu Dunava u kultnoj Pešti.
Krenuvši prema ulazu zaključili smo da smo mi jedini Hrvati u masi ljudi koji su ulazili u prostor stadiona i odmah shvatilii da nešto ne štima. Krenuli smo u potragu za „kockastim“ navijačima.
Prolaskom kroz nekoliko gradskih uličica uz stadion došli smo na suprotnu stranu, a veliki koridori sa metalnim ogradama kroz koje su prolazile kolone hrvatskih navijača govorile su nam da smo na pravoj lokaciji. Veliki broj policajaca na svakom koraku jamčio je da su Mađari naučili lekciju iz Malte i da su Hrvati pod budnom policijskom paskom.
Osvrnuli smo se oko sebe i ubrzo donijeli zaključak da je najbolje da uđemo u osigurano područje, a čuvari i brojni pripadnici snaga sigurnosti su tek pogledom izdaleka na ulaznice u našim rukama kimali glavom i tjerali nas dalje. Pred samim ulazom na tribinu čekala je povelika skupina hrvatskih navijača, brojni od njih su ušli u osigurano područje bez karte, a povratka ka blagajnama na stadionu nije bilo.
Otvaranjem vrata na stadionu dočekao nas je slijedeći šok. Ulaznice koje smo imali nisu bile za taj ulaz, iako iskreno nigdje na stadionu nismo ni pronašli obilježene ulaze, a uz taj podatak ubrzo nas je prizemljila i informacija nekolicine splićana koji su imali isti problem – sponzorske ulaznice su za centralnu tribinu, no nitko od službi osiguranja nas ne želi propustiti na pravi ulaz u stadion. Vrijeme je brzo prolazilo, a naši pokušaji su i dalje bili uzaludni. Tek nekolicina prisutnih policajaca vladala je engleskim, a dvadesetak minuta pred početak utakmice sa nama je pristao popričati šef ovog dijela osiguranja.
U kratkom razgovoru uspjeli smo mu pokazati ulaznice koje posjedujemo, a na njegovo pitanje o broju takvih karata grupica iz Dalmacije spremno je viknula „five“, na što ubrzo poviknem korekciju „no, seven“! „Ok, folow me“ bila je slijedeća rečenica čovjeka koji nam je u tom trenutku otvorio tračak nade da ćemo ipak uspjeti vidjeti utakmicu.
U tridesetak metara hoda do koridora grupica od 7 ubrzo je narasla u veliku grupu od stotinjak ljudi, što je stvorilo dodatni veliki problem. Nas šestoro je prošlo u prvoj grupi, a nakon slijedeće trojice krivih karata, prolaz je zatvoren, bez šanse da se ikoga više propušta, a tek na moje inzistiranje i 7 član grupe propušten je na našu stranu, a na naše veliko zadovoljstvo ubrzo smo bili smješteni na svoja mjesta.
|
|
|
|
|
|
 Utakmica samo što nije počela, a ubrzo potom su intonirane i nacionalne himne. Tek nakon što smo se primirili od svih uzbuđenja koja su nas pratila tokom dana, primjetili smo da smo svega nekoliko metara od igrača Hrvatske koji danas ne nastupaju, dva Nike - Kovača i Kranjčara, te mladih hrvatskih reprezentativaca koji su dan ranije izborili neodlučeno 2 – 2.
Užitak gledanja utakmice drastično su sredinom prvog dijela prekinuli pojedinci koji su ponovno pokazali gdje spadamo. Dvije rakete bačene u teren, te masovna tučnjava, intervencija policije i polijevanje šmrkovima, grubo su prekinuli sve naše nade u zajedničku europsku predstavu navijača i igrača. Čitav stadion nas je obilježio, a povici „cigani“, tek su nas vratili u realnost ponašanja na hrvatskim stadionima.
Čitava Hrvatska večeras je ponovno obilježena grupicom primitivaca kojima nažalost nije mjesto nigdje osim u zatvoru. I već kada smo pomalo i zaboravili na događaje u prvom dijelu u 60. minuti nastavka krenulo je ponovno. Iskreno u tom trenutku pomislih na roditelje djece koja ovdje bez njihovog nadzora sramote Hrvatsku i zapravo osjetih stid pred ljudima koji su se trudili da nam pomognu na svakom koraku, stid pred Europom.
Utakmica u kojoj je Hrvatska neodlučenim rezultatom izborila prvo mjesto u skupini više uopće nije bila važna. Po završetku smo sjeli u automobil i čekali da rijeke mađarskih navijača prođu ulicom gdje smo bili parkirani, a tek nekoliko udaraca po krovu automobila u kojem smo sjedili dalo nam je naslutiti ogorčenje ljudi iz zemlje koja je zajedno sa našom domovinom kandidat za organizaciju jednog od slijedećih prvenstava Europe u nogometu.
|
|
|
|
|
|
 Bližila se ponoć, a Pešta je prelijepa noću i to nikako nismo smjeli propustiti. Ispod brisača parkiranog automobila pozivali su nas da svakako isprobamo turističke vodiče u obliku escort dama, no odlučismo ipak tu velikodušnu ponudu naših domaćina ostaviti za neka bolja vremena.
Dunav je noću odavao tragove mjeseca i pripreme na počinak grada koji je u prethodnih nekoliko sati pokazao svu gostoljubivost domaćina prema gostu, a nama je to bio i više nego dovoljan znak da nakon šetnje prekrasnim budimpeštanskim ulicama lagano krenemo put kućama.
Već prilikom izlaska iz grada, primijetili smo da su ulice puste i da će predviđeni izlazak iz grada biti bez većih problema.
Laganom vožnjom prema Balatonu, prolazili smo uz brojne skupine hrvatskih navijača koji su u potrazi za novim količinama hrane i pića poharali benzinske crpke uz cestu.
Neposredno prije silaska s autoceste, zastali smo na benzinskoj crpki da se okrijepimo i napunimo gorivo. Sjedivši u miru mađarske noći, iz netom parkiranog kombija riječkih registarskih oznaka primijetili smo grupicu polupijanih mladića koja je iz kombija ulazila u prostor gdje smo sjedili. Pojedincima je na leđima kožnih jakni pisalo „RIJEČANI“, a prva rečenica osobe kojoj je jedina profesija u životu stvaranje nereda pokazala je sve probleme sa kojima smo suočeni: „Sve ću vam pokrasti!“ – bila je i više nego jasna poruka polupijanog mladića osobama koje su tamo radile ali ga nisu razumjele. U trenutku je u prisustvu desetak huligana sve krenulo naopako, a osim pokušavanja punjenja džepova, otvaranja slatkiša i naravno neplaćenih konzervi piva nagovještavali su problem koji će morati riješiti policija.
Lagano smo napustili trgovinu, a dok smo sjedali u naš automobil policijska vozila i policajci sa gumenim palicama zatvarali su pristupe trgovini.
Nekoliko automobila njemačkih i slovačkih registarskih tablica koji su se u to vrijeme zajedno sa nama zatekli na tom prostoru jamčilo je da će se o primitivnosti Hrvata pričati i izvan mađarske i hrvatske granice.
Put do izlaska iz EU i ulaska u Hrvatsku protekao je mirno no pod dojmom posljednjih događaja. U Hrvatsku smo ušli u ranim jutarnjim satima četvrtka.
Dobro jutro Europo, imamo li uopće pravo na takav pozdrav?
|
|
|
|
|
|
