 |
|
Putopisi -> SP Njemačka 2006 - Berlin |
|
|
|
|
|
|
|
 Došao je konačno i taj dan. Godinama smo živjeli i sanjali nešto slično. Svi oni raniji putevi sa našom reprezentacijom od Zagreba, Splita, pa do Budimpešte i Beča trebali su upravo ovakvo finale. U životu sam mislio da sam proživio sve u sportu, da smo proslavili sve pobjede i proplakali sve poraze - sve do Berlina!
I upravo ovdje shvatih da nisam bio ni blizu, upravo ovdje tisućama kilometara od doma, osjetih snagu naroda koji živi za sve ono što pronosi ime domovine i upravo u Berlinu me i značenje slogana na brojnim kockastim majicama učini ponosnijim no ikada dosad - PROUD TO BE CROAT!
Još nakon povratka iz Budimpešte znali smo da Njemačka nikako ne smije proći bez nas, znali smo da je to prilika generacije da popravimo nekoliko ranijih lošijih dojmova, no borba koja je uslijedila bila je jedna od najtežih. I upravo skupine i čast da pravimo društvo u grupi jednom Brazilu učinila je misiju u Njemačkoj gotovo nemogućom. Već od siječnja ove godine krenuo je rat u kom su rijetki dobivali, no zahvaljujući brojnim poznanstvima 2 kompleta ulaznica za sve utakmice reprezentacije ubrzo su se našla na stolu. Za pripreme smo imali gotovo 2 mjeseca, no kako to obično biva sve smo radili u posljednjih nekoliko dana.. Plan je ubrzo usvojen, a prva destinacija na putu do Berlina bio je Prag. Ponedjeljak 12. lipnja određen je kao datum za polazak, a krenuli smo u ranim jutarnjim satima put prijestolnice Češke republike. Put je bio miran, a novi Fiat Croma koji nam je upravo za potrebe obilaska Njemačke ustupila tvrtka Bertol automobili pokazao se savršenim izborom. Robustan i snažan Fiatov JTD dizelski agregat od 150KS uz izuzetan komfor i udobnost bili su jamac da će putovanje biti vrlo ugodno.
|
|
|
|
|
|
 Doručak smo obavili na putu prema Beču, u jednom od brojnih odmorišta sa restoranima uz samu autocestu, a već do podneva stigli smo sedamdesetak kilometara od glavnog grada Austrije do granice sa Češkom republikom. Pomalo čudno za podneblje Europske unije granica nije nimalo mekana, a naoružani policajci sa pancirkama i šljemovima na glavi s Austrijske strane su nam umanjili dobro raspoloženje.
No već nakon nekoliko minuta bez ikakvih problema ulazimo u Češku i nastavljamo put Praga. Samo putovanje je teklo besprijekorno, zahvaljujući izuzetno preciznom prijenosnom navigacijskom sustavu, a koji je zbog ugodnog ženskog glasa koji nas je putem precizno navodio na ruti, ubrzo prebačen u ženski rod, te mu je dodijeljeno i i ime - Linda.
Znali smo da je vrijeme naš najveći neprijatelj jer već sutradan je trebalo krenuti put Berlina, no željeli smo maksimalno iskoristiti svaku minutu našeg boravka u Češkoj kako bismo što bolje upoznali zemlju u kojoj ćemo provesti noć.
|
|
|
|
|
|
 Došla je na red i prva kavica u Češkoj, a lokaciju i nije bilo tako lako izabrati. Znali smo da kavu sigurno ne želimo popiti u nekom od usputnih gradova jer je tamo izgledno da je zbog kopiranja trenda zapada, domaća kutura zapostavljena i moram priznati da nismo pogriješili. Ubrzo smo uz samu cestu jednog od pitomih Čeških sela zamijetili ugostiteljski objekt zanimljivog naziva - SELSKA HOSPODA, te naravno odmah zaustavili vozilo na parkiralištu ispred objekta. Tek dva domaća gosta sjedila su u ugodnom prostoru od svega dvadesetak kvadrata, a ljubazna konobarica dočekala nas je za šankom. Sam prostor nas i nije previše iznenadio, jer Češka bez obzira na članstvo u EU u mnogome još uvijek kaska za Europom, ali me podsjetio na prostor našeg lokalnog kafića u Buševcu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Blagajne nema, a centralno mjesto na lamperijom obijenom šanku zauzimala je velika vaga, koja je služila za vaganje naručenih jela i određivanje cijene prema težini istih. Čudno i neobično!
|
|
|
|
|
|
 U oči nam je odmah upalo nekoliko detalja: veliki cjenik ispisan na papiru ispred šanka, a jedini aparat koji je barem malo imao veze sa el. energijom bio je točionik za pivo. Gladni nismo bili, no komunikacija nam nikako nije išla. Naime jedini jezik kojim se ovdje govori je Češki, a iako nam je blizina Njemačke, odnosno Austrijske granice davala kakvu takvu nadu, o komunikaciji na njemačkom odnosno engleskom jeziku mogli smo samo sanjati. No sličnost slavenskih jezika pružila nam je nadu za uspjeh, ali samo tren nakon što smo pomislili da smo iznudili "prekršaj u našu korist", shvatismo da realnost i nije toliko blistava. Najpoznatije svjetsko piće Coca Cola ovdje je gotovo nepoznato, a ljubazna domaćica nam je pokazavši prstom na nekoliko praznih boca sokova koje na polici služe kao izložbeni uzorci ukazala na vrste sokova kojima nas može poslužiti. Expresso kava je također ovdje velika nepoznanica, a uzorci mljevene kave u prozirnim staklenim bocama bili su jedina naša opcija da izaberemo vrstu koju želimo. Naravno da smo odabrali krivu, no sve skupa je bilo vrlo simpatično te loša kava nikako nije mogla pokvariti ugođaj .
|
|
|
|
|
|
 U Prag smo stigli nešto prije 15:00 sati, a naša Linda pokazala je da ni u milionskom gradu nema nikakvih nepoznanica. Hotel Apollo, pronašli smo u svega petnaestak minuta vožnje kroz grad a sama lokacija hotela u višim dijelovima Praga pokazala nam je sve prednosti kojima se nismo ni nadali. Prekrasna europska prijestolnica bila nam je gotovo na dlanu. Vremena za odmor i nije bilo previše, tek onako usput ispratili smo utakmicu Japana i Australije između dva tuširanja, a ubrzo potom krenuli smo u obilazak. Prije izlaska u grad iskoristili smo ponuđenu mogućnost ljubaznog recepcionera hotela da auto stavimo u hotelsku garažu, a tek kada nam je otvorio prolaz shvatio sam da će trebati mnogo živaca i prisebnosti da automobil stisnutih bočnih retrovizora dovezem u dvorište iza hotela kroz haustor koji je bio tek 3 - 5 centimetara širi od širine automobila. ovdje Linda nije mogla pomoći no smireno i polako i taj zadatak je vrlo uspješno obavljen iako sam tek tada shvatio da je garaža u stvari dvorište iza hotela i da smo prvih 5 Eura potrošili uzalud.
|
|
|
|
|
|
 Vrućina koja nas je ovdje možda pomalo i iznenadila skrenula nas je s rute do prve obližnje pivnice, jer Prag bez piva ne možete zamisliti. Ovdje pivo piju svi, stari i mladi, a broj točionika u pivnicama samo dokazuje koliko je pivo cijenjeno i u kojim se količinama pije. Nakon prvog piva, taksijem smo se odvezli do centra grada, a kako je gotovo deset sati proteklo od našeg doručka, bio je to ipak signal da potražimo mjesto gdje ćemo nešto pojesti. U blizini samog centra naišli smo na jednu od poznatijih praških pivnica - Krušovice u kojoj smo iskušali odlične Češke specijalitete sa roštilja. Tek pogledom u sam ugao pivnice primjetismo malo glasnije društvo i poznata lica. Imali smo veliku čast da ručamo u blizini jednog od najvećih čeških pisaca i prvog predsjednika republike Češke - Václava Havela. Tek kada je Havel napuštao prostorije pivnice shvatismo i uzbuđenje običnih ljudi, koji su mu prilazili i rukovali se s njim. I dok smo mi završavali sa kasnim ručkom, limuzina sa bivšim predsjednikom napustila je velikom brzinom našu ulicu uz iznenađujuće poglede mnoštva ljudi koji su se slučajno u to vrijeme zatekli ovdje. Slijedećih nekoliko sati iskoristili smo za razgledavanje znamenitosti grada, koji nas je očarao svojim ljepotama. Ostatak ekipe nas je željno očekivao u Argentinskom restoranu, a nakon nekoliko sati hodanja gradskim ulicama i trgovima, te bodrenja Češke zajedno sa još gotovo 30.000 Čeha na centralnom trgu gdje smo na velikim ekranima zajednički bodrili repku naših trenutnih domaćina, ipak smo umorni stigli i do zbornog mjesta gdje se ekipa konačno kompletirala. Odlično češko pivo vratilo nam je snagu, te smo po obilasku još nekoliko praških lokala kasno iza ponoći ipak odlučili otići na odmor pred jutarnji polazak ka Berlinu.
|
|
|
|
|
|
 Buđenje je bilo zakazano za 8:00 ujutro, a unatoč kasnom lijeganju svi smo se na vrijeme pojavili na doručku. Nakon vrlo uspješnih vratolomija kroz uski haustor krenuli smo put Berlina preko Dresdena. Linda nam je opet bila od velike pomoći, no gužve na granici nikako nismo predvidjeli, a kamoli očekivali. Kolona kamiona od gotovo 10 kilometara učinila nam se nepremostivom preprekom, no dobar savjet zlata vrijedi, pa je tako vožnja lijevom trakom preskočila sve prepreke i ubrzo je pred nama osvanula granica Njemačke. Već na samom graničnom prijelazu se primjećuje da se ovdje još uvijek osjeti utjecaj istočnog bloka, pa se ni sami granični prijelaz nije mnogo promijenio. No gužve ovdje nema, tek desetak automobila sa hrvatskim navijačima koji su noćili u Pragu. Vrlo stroga kontrola i temeljit pregled prtljage i automobila oduzeo nam je desetak minuta, no nakon prolaska svih formalnosti nastavili smo put Berlina. Nakon četrdesetak kilometara magistralne ceste stigli smo i do auto-ceste. U Berlin smo ušli u ranim poslijepodnevnim satima utorka, a početno zaprepaštenje veličinom grada ipak je lagano nadilazila nervoza pred početak susreta koji se bližio. Jedini slobodan hotel koji smo uspjeli rezervirati putem interneta nekoliko dana ranije nije bio ni do koljena onome u Pragu iako je broj zvijezdica govorio da bi kvaliteta usluge trebala biti ista. No za bilo kakve druge kombinacije više vremena nije bilo, kockasti dresovi i kape su bili spremni, a nakon berlinskog piva za hrabrost krenusmo put grada.
|
|
|
|
|
|
 Više od 5 mil. stanovnika živi u Berlinu, na površini koja je gotovo identična površini cijelog Turopolja, no veličina grada nimalo ne otežava prometnu povezanost svih gradskih dijelova i četvrti. Vrlo dobra organizacija prometa ne stvara gužve ni oko samog centra i ta činjenica nas je doslovno bacila na koljena.
U grad smo krenuli automobilom organiziranim od strane hotelskog osoblja a naša želja da se približimo što bliže centru grada bila je vrlo brzo uslišana. Za vrijeme vožnje, gotovo na svakom dijelu Berlina viđali smo navijače u kockastim majicama, a što smo se bližili više centru crvena boja je bila sve češći modni detalj. U samom centru grada nekoliko tisuća hrvatskih navijača najavljivalo je da ćemo uspješno parirati Brazilcima na tribinama. Veliki razglas preko kojeg su za zagrijavanje puštane pjesme Thompsona, Olivera, Škore, Prljavaca i ostalih hrvatskih pjevača u slijedećih 120 minuta uštimale su veliki navijački zbor koji će kasnije iz gotovo 40.000 grla nadmašiti sve svoje dosadašnje utakmice.
|
|
|
|
|
|
 Vrlo brzo se približavalo 18:00 sati, vrijeme kada smo lagano kretali ka olimpijskom stadionu.
Jedini logični prijevoz u to vrijeme bio je spustiti se pod zemlju i podzemnom željeznicom krenuti put stadiona. Naravno da smo se u svim dijelovima grada sretali sa navijačima najjače reprezentacije svijeta, te da su međusobni susreti uvijek završavali zajedničkim pozdravima uz obostrano "Good Luck".
Iskreno, zazivali smo sreću na ovoj utakmici jer smo bili svjesni da će nam ona uz veliku hrabrost naših nogometaša itekako večeras biti potrebna.
|
|
|
|
|
|
 Dolaskom pred stadion, a prije samog ulaska u posljednjih stotinjak metara bilo je potrebno proći nekoliko temeljitih pregleda. Velebno zdanje olimpijskog stadiona već u svojim vanjskim konturama izazvalo je u nama blago strahopoštovanje. Kako se vrijeme utakmice sve više bližilo, velike rijeke crveno bijelih i žutih dresova najavljivale su veliki događaj. Stadion je svoja vrata otvorio već 2,5 sata prije početka utakmice, a navijači obje reprezentacije lagano su zauzimali svoja mjesta.
|
|
|
|
|
|
 Već prilikom zagrijavanja reprezentacija znali smo da smo prvu bitku dobili, navijanje iz gotovo 40.000 grla eliminiralo je sve primisli da će se i na tribinama voditi borba, jer s tribina se čulo navijanje i pjesma jedino navijača Hrvatske. Desetak minuta prije početka sudionici spektakla su se pojavili na terenu i intonirane su nacionalne himne. Nakon intoniranja Brazilske himne uslijedila je Lijepa naša, a himna koju smo zajednički otpjevali iz srca i duše još dugo je odzvanjala ovim prostorima. Sjetih se u trenu nove himne hrvatskih navijača i njezinih riječi "nek jače kuca to srce vatreno...". Kucala su srca kao jedno svih nas a poklik "u boj u boj..." zavukao se u sve pore stadiona. Teško je bilo u tim trenucima sjediti na stolici i ostati ravnodušan, čak i oni koji su ponekad toliko daleki od svakodnevice u kojoj živimo pjevali su s nama. Bili su dio nas ii Anto Đapić, Goran Milić, Otto Barić i još mnoge osobe iz javnog života koje gledamo tek putem malih ekrana, no danas su zajedno sa svima na stadionu bili pogonski zupčanik mlina koji je imao sve predispozicije učiniti nemoguće.
|
|
|
|
|
|
 Sredinom prvog dijela povrijedio se Niko Kovač, igrač hajdučkog srca i vrlo važna karika naše reprezentacije, a njegovim izlaskom smo izgubili vođu. Nažalost cijena se uvijek plaća, a mi smo svoju platili u 44. minuti kada je Kaka prekrasnim pogotkom doveo Brazil u vodstvo, za na kraju konačnih 1 : 0. I iako smo silno željeli u drugom dijelu vratiti rezultat na početak to nam nikako nije uspijevalo, a nekoliko izvrsnih prilika spriječio je vratar Brazila. Gotovo punih 20 posljednjih minuta orila se pjesma iz svih grla no dalje od minimalnog poraza nije išlo. Šteta, povrijedio nam se Niko Kovač, onaj drugi Niko nažalost na ovu utakmicu nije došao, kao što te večeri nigdje nismo zamijetili ni najboljeg napadača Brazila Ronalda. Šteta, a bila je toliko lijepa atmosfera da dečki i pokažu nešto svojim navijačima.
Poslijednji sučev zvižduk u nama je pobudio dvostruki osjećaj: žal za bodom koji smo u najmanju ruku pošteno zaslužili, no veselje i ponos da smo gotovo ravnopravno parirali u većem dijelu utakmice najjačoj reprezentaciji svijeta.
Duga berlinska noć ipak je donekle emocije ublažila, a pohvale koje smo dobivali na svakom koraku uvjerile su nas da smo danas ipak napravili veliku stvar.
Sramežljivo jutro idućeg dana jamčilo je da će Njemačka svima ostati u predivnoj uspomeni. Dobro jutro Europo, mi smo ipak ponosni što smo Hrvati!
|
|
|
|
|
|
