 |
|
Putopisi -> SP Njemačka 2006 - Stuttgart |
|
|
|
|
|
|
|
 Četiri dana pauze prije posljednjeg ogleda sa Australijom činila su se kao vječnost. Naravno da nismo ni pomislili odustati, jer sportski je nadati se i vjerovati, te smo u tom ozračju dočekali četvrtak kada smo kretali put Stuttgarta. Utakmica je počinjala u večernjem terminu, a naši tradicionalni rituali mijenjani su kako bi smo u trećem nastupu ipak donekle popravili loš dojam, pa smo tako na put krenuli VW Pasattom i to na sam dan utakmice ne bi li na taj način išta uspjeli promijeniti i pridonijeti konačno onome što svi u Njemačkoj željno očekujemo – pobjedi.
Iako je kod nas bio praznik, a i na put smo krenuli dovoljno rano, velike gužve prvo pred Ljubljanom, a potom i u čitavoj Njemačkoj produžile su našu vožnju na punih 10 sati. Već prvo iznenađenje dočekalo nas je na samoj granici na ulazu u Njemačku koja je upravo toga dana nakon mnogo godina ponovno uspostavljena, a sa svrhom detaljnog pregleda svih putnika koji nailaze iz Hrvatske. Nekoliko kilometara dugačka kolona te detaljni pregled oduzeo nam je slijedećih šezdesetak minuta.
|
|
|
|
|
|
 Tradicionalne gužve na Njemačkim autocestama nisu nas mimoišle ni na putu prema Stuttgartu te smo zbog radova i prometnih nezgoda izgubili i slijedeća 2 sata mirno stojeći u nepreglednim kolonama na njemačkim autocestama. Tek da se prisjetimo ljetnih gužvi na hrvatskim autocestama uz konstataciju da su u usporedbi sa Njemačkom zanemarive. Ipak nakon svih prometnih peripetija i kolapsa stigosmo do odredišta gdje ćemo prenoćiti – apartmana u Schömbergu u Schwarzwaldu nešto više od 60 km sjevernije. Izuzetno niska temperatura od 15ºC zbog nekoliko stotina metara nadmorske visine ugodno nas je iznenadila i bila pravo osvježenje nakon vrućina u Hrvatskoj. No za uživanje vremena nije bilo, trebalo je prevaliti novih šezdesetak kilometara nazad a do početka utakmice ostalo je nešto više od 3 sata. Zaboravih spomenuti da smo na ovom putovanju ponovno koristili našu staru poznanicu Lindu koja nas je besprijekornim navođenjem dovodila do traženih lokacija.
Na stadion Daimler Benz stigosmo na vrijeme, nepunih 120 minuta prije početka utakmice, a uz vrlo organizirano navođenje posebno odjevenih volontera usmjereni smo na prostor nekoliko stotina metara od stadiona gdje smo parkirali automobil i krenuli put stadiona. Vrlo brzo nakon što smo sigurnosnim snagama dokazali da ne posjedujemo nikakva zapaljiva i pirotehnička sredstva našli smo se u samom krugu stadiona, unutar kojeg smo ušli nakon što i te večeri nismo propustili konzumirati njemačke specijalitete i pivo.
|
|
|
|
|
|
 Stadion je već bio dobro popunjen kada smo se popeli na tribinu a toliko poznata slika u posljednjih desetak dana ponovila se i te večeri. Iskreno više se nismo iznenadili jer smo to i očekivali, a gotovo 2/3 stadiona bilo je u kockastim dresovima. Uz nas naravno staro društvo i identične želje – idemo konačno uzeti sve. Što se vrijeme početka više bližilo naboj je bivao sve veći, a nakon himne koja se vjerojatno čula sve do Hrvatske krenuo je uragan koji je već u 2 minuti pogotkom Srne doveo do delirija na stadionu. Što je sve čovjek spreman u tom trenutku učiniti ne možete ni pomisliti, a bez obzira na krajnji ishod i konačnu tugu svih navijača Hrvatske, privilegija koju smo imali u pedesetak minuta utakmice kada smo vodili 1 : 0 i 2 : 1, bila je vrhunac koji je zasigurno obilježio sve naše njemačke dane.
Na našu žalost te večeri smo pred sobom imali mnogo spremnijeg i taktički mudrijeg protivnika, što je na kraju i dovelo do neodlučenog rezultata 2 : 2, koji je Australcima bio dovoljan za odlazak u vječnost, a nama pokazao vrata prema izlazu.
|
|
|
|
|
|
 Iako sam na mnogo dosadašnjih utakmica doživio da u trenutku neuspjeha gledatelji napuštaju stadion i prije nego što utakmica završi, ova utakmica nije bila dio te tradicije. I dok su Australski navijači pjesmom slavili prolazak u drugi krug navijači Hrvatske su ipak velikim pljeskom i skandiranjem nagradili one koji su to zaslužili – Niku i Roberta Kovača, Pletikosu, Pršu i još pokojeg igrača Hrvatske. Iako je prošlo već gotovo deset minuta od kraja i igrači su već dugo bili u svlačionici, tribine su i dalje pjevale, a hrvatski navijači znajući da im je ovo posljednja utakmica na SP 2006 i dalje nisu napuštali teren. U tom trenu iz tunela su ponovno na teren izašli Australski nogometaši, a gromoglasan pljesak gotovo 80% popunjenog stadiona proparao je ljetnu večer. Sjetih se tada još jednom Mađarske i Budimpešte i potpuno drugačije slike hrvatskog navijača u svega 7 mjeseci. I bio sam silno ponosan na svoj kockasti dres koji je sa vojskom kockastih europsku sliku o Hrvatskoj okrenuo silno pozitivno naglavačke u svega nekoliko mjeseci.
|
|
|
|
|
|
 Nažalost iako smo u srcu sportaši i sportski podnijeli poraz i čestitali boljem večer koja je slijedila bila je neizmjerno duga, a potajne želje produženjem boravka do šesnaestine finala promijenile su se u pripreme za sutrašnji povratak kućama. Očito će tek budućnost i analize pokazati i dokazati da smo uz malo mudrosti mogli jako, jako daleko. Italija, pa Ukrajina nikako nisu reprezentacije koje se ne mogu pobijediti do polufinala. Čitav puk ovdje bio je svjestan prilike koju smo imali, bez obzira na to što je igrom nismo zaslužili. No, zar Englezi jesu??? I još uvijek su unutra! To su činjenice, ali analizu će ipak raditi struka a ne mi.
Ostala nam je tek još jedna neispunjena želja za ostvarenje svih dječačkih snova, ali i čitav sutrašnji dan – a Minhenska Allianz Arena i ručak u centru ipak na kraju više nisu bili neostvareni snovi. Puni dojmova o besprijekornoj organizaciji jedne od najvećih svjetskih priredbi, o porukama koje smo kroz druženje sa svijetom u malom spoznali, krenusmo put domovine. Jesmo li ovime dosegnuli vrhunac i dotakli savršenstvo??? Teško je odgovoriti, no ako i nismo, bili smo jako, jako blizu. Ulaskom u Austriju, ostade nam još jedino pozdrav – doviđenja Njemačko i hvala za jedno predivno životno iskustvo!
|
|
|
|
|
|
